Na ognjištu mome rodnom ugašen je žar
Dođoh tebi dragi dome da te vidim bar
Dočeka me zaključana ključanica stara
Dal poznaješ kućo stara svoga gospodara
Dok otvaram kućna vrata srce steže bol
U sobici kad ugleda prašnjav stari stol
Sjećanja me povratiše na majku voljenu
Zadnji ručak prije nego u bijeli svijet krenu
Na ognjištu tuga vlada ko u srcu mom
Jedino je što me tješi tu sam svoj na svom
Gledam trešnju očevom je rukom kalemljena
Na krov kuće pala njena rgrana polomljena
Sve je pusto i sve utihnulo
Samo ljubav nije ugašena
Da bar mogu jednu stvar pronaći
Da mi bude kao uspomena
Tekst: Petar Knežević
