Oj, Momire, sa Vlašića ‘tiću,
ovu pjesmu tebi poklonit ću,
Oj, Momire, sa Vlašića ‘tiću,
ovu pjesmu tebi poklonit ću,
Kako brzo godine prolete,
još se sjećam, a bio sam dijete,
Jednom momka, kojeg više nema,
u ovoj pjesmi on je glavna tema,
Srce imo ko u soko ptića,
to je Mošo iz Novakovića,
Dvajes’ četiri, imo je godine,
ko se nado da će da pogine,
evo prođe dvajes’ i pet ljeta,
sudbina ga uzela prokleta,
dva i šesnesti , devedeset pete’
uze Mojica najboljeg iz čete,
Pod nesrećnom zvijezdom se rodio,
po rođenu majku izgubio,
Odrasto je, on sa svojom braćom,
sa sestrama, maćehom i ćaćom,
I sa svojim starim djedom Nedom,
koji ga je zvao svojim čedom,
Razlika se pravit nije smjela,
porodica bratski je živjela,
Komšiluk ga dobro poznavao,
šaljiv bio i uvijek pjevao,
Svako žali dobroga čovjeka,
šteta što je bio kratkoga vijeka,
odnekuda, zaluta granata,
smrtno rani, našeg Mošu brata,
Otac Jovo, kad je čuo ovo,
zajeco je, drago dijete moje,
U krilu si mome odrastao,
za slobodu svog naroda pao,
Plaču sestre, braća i maćeha,
ne postoji riječ ni utjeha,
Pomirit se nije bilo lahko,
nema onog ko nije zaplako,
Kad je kreno, na put bez povratka,
rakija mu nešto bila slatka,
na pod sjeo, i u šali reko,
nemoj za mnom da bi plako neko,
Tuu sudbinu valjda predvidio,
i sa njima malo je popio,
Kad je stigo do Varoša grada,
ko da mu je neko reko tada,
U Kruševo brdo da se vrati,
s jaranima još se ispjevati,
Dragi Mošo, počivaj u miru,
znaj legende nikad ne umiru,
Sve su krive posljedice rata,
Nidžo nema sad nijednog brata,
Ima sestre, koje mnogo voli,
a za bratom vječno duša boli,
opjevan si, to je bila želja,
od Dragiše, tvoga prijatelja,
Ovu pjesmu privodimo kraju,
dragi Mošo, počivaj u raju,
