Neki dan sam prolazio
Kroz Bosanska sela mala
I u jednom lijepom kraju
Duša mi je zaplakala
Ispred kuće čovjek sa šargijom
Na prag sjeo perde joj prebire
Podsjeti me na mog dobrog oca
Prošlo vrijeme koje ne umire
Najradije ja bih stao
pružio mu obe ruke
da kraj njega malo sjednem
I poslušam drage zvuke
Možeš obić svijet cijeli
Al šargiju pored praga
Teško da ćeš vidjet negdje
Zato mi je Bosna draga
Ko da svoga starog oca vidim
U djetinjstvo moje on me vrati
Uljepšo mi dan je kao niko
Sa šargijom čovjek nepoznati
Tekst: Petar Knežević
Kajda: Tadija Pejinović
